Ne mogu iskazati šućur Dragom Bogu na privilegiji da budem jedan od ambasadora Muhammeda ibn Abdullaha, čovjeka koji je rođen prije 1444. godine, koji je sa 8 godina izgubio sve drage osobe, i oca i majku i djeda, koji je svojom rukom u mezar spustio šestero od svoje sedmero djece, koji je vidio i Džennet i Džehennem, koji je prešao Sidretul Munteha, granicu koju nije smio ni najodabraniji melek da pređe, koji je 10 godina živio u kući od ćerpića, palminog lišća i blata, površine 20 metara kvadratnih, iza sebe ne ostavivši nijednog dirhema na računu, a koji je postao uzor milionima ljudi.
Nakon večerašnjeg zatvaranja i sklapanja eksponata u Muzeju grada Zenice, iako je ona prostorija ostala fizički prazna, još dugo će, siguran sam, onim hodnicima zvoniti glasovi Esmira, Nihada, Armina i Eldara, sa kojima sam, u posljednih 10 dana, proveo preko 8.000 građana Zenice, Kaknja, Žepča, Travnika, Kiseljaka, Sarajeva, Viteza, Zavidovića, Visokog, Tešnja, predstavljajući život najčasnijeg čovjeka koji je ovom planetom hodio, i to istinom i samo istinom.
Zahvaljujem se svima koji su posjetili ovu izložbu, bili pažljivi slušaoci, pa da se jedna nova informacija naučila, puna šaka brade. Da je biti posljednji u koloni onih za koje će se on zalagati na Sudnjem Danu, ku’ćeš bolje.
Ovdje moram istaći izjavu jedne djevojčice iz jedne zeničke osnovne škole, koja je, nakon posjete, prišla mi i rekla: “Čika vodič, ja kao da sam bila kod Muhammeda a.s.”…
– Da sam s njim, noge bih mu prao. (Heraklije, car Bizantije)
Piše: Afan Abazović