Zejd bin Sa’neh, jedan od jevrejskih rabina koji je želio da se uvjeri u iskrenost Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellemč. Izložio je Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ispitu kroz njegovo ponašanje sa ljudima ali i sa onima koji su mu se suprotstavljali u vjerovanju. Nakon toga mu nije preostalo ništa drugo nego da prizna njegovo vjerovjesništvo i da postane jedan od njegovih sljedbenika, da povjeruje u njega.

Abdullah bin Selam je kazao: „Kada je Allah htio da uputi Zejda bin Sa’neha na Pravi put, on je kazao: ‘Sve znakove koji ukazuju na vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sam vidio na njegovom licu kada sam ga pogledao, osim dva koja nisam imao priliku da spoznam, a to su da je njegova blagost iznad njegove srdžbe i da iskazana srdžba prema njemu samo povećava njegovu blagost.’“

Zejd je rekao: „Poslanik je izašao iz svojih soba, a sa njim je bio Alija bin Ebi Talib, pa mu je došao pustinjak na jahalici, i kazao: ‘O Allahov Poslaniče, selo u kojem živi to i to pleme je ušlo u islam i prihvatilo ga. Ja sam im kazao da, ukoliko prihvate islam, biće opskrbljeni sa svih strana, međutim njih je snašlo teško stanje i suša. Ja se sada, o Allahov Poslaniče, bojim da ne napuste islam iz pohlepe kao što su i ušli u njega iz pohlepe. Zato, ako smatraš da treba da im pošalješ nekoga sa pomoći, učini to.“

Dalje pripovijeda Zejd: „ Poslanik, alejhiselam, je tada pogledao u čovjeka do sebe, mislim da je bio Omer.“ Omer je tada rekao: „Od imetka nije ostalo ništa, o Allahov Poslaniče.“

Zejd nastavlja: „Pa sam mu se približio i rekao: ‘O Muhammede, da li imaš da mi, do određenog roka, prodaš poznatih hurmi iz palmovika tog i tog plemena?’“ Tada mu je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kazao: „Nemam, o židove, ali imam da ti prodam do određenog roka neke druge poznate hurme koje nisu iz palmovika tog i tog plemena.“ Zejd je rekao: „U redu, prodaj mi ih.“ „Nakon toga sam“, kaže Zejd, „izvadio vrećicu u kojoj se nalazio novac, pa sam mu dao osamdeset miskala zlata (oko 340 grama) za hurme koje mi je trebao dati određenog roka. On je taj novac dao nekom čovjeku i kazao: ‘Odi brzo do njih i daj im ovaj imetak kao opskrbu.’

Kada je bilo dva ili tri dana do isteka roka, izašao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da obavi dženazu namaz jednom čovjeku od ensarija, a sa njim su bili Ebu Bekr, Omer, Osman i grupa njegovih ashaba. Kada je klanjao dženazu, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se približio jednom zidu, te se naslonio na njega, a ja sam ga uhvatio za prsa i ljutito pogledao. Nakon toga sam ga upitao: ‘Zar mi nećeš dati moj novac, o Muhammede? Tako mi Allaha, živjeći sa vama, nisam sinove Abdu-l-Mutalliba poznavao kao one koji ne vraćaju dug.’ Pogledao sam u Omera bin El-Hattaba kojem su oči kružile na licu, a zatim me je pogodio svojim pogledom, te kazao:

‘O Allahov neprijatelju, zar govoriš Poslaniku to što čujem i sa njim radiš to što vidim. Tako mi Onoga Koji ga je poslao sa istinom, da nije onoga za šta se bojim da će mi izmaći odsjekao bih ti glavu ovom svojom sabljom.’

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je promatrao Omera veoma smireno i staloženo, a zatim je kazao: ‘O Omere, mi smo uistinu potrebniji tebe u nečemu drugom, a ne u ovom, a to je da meni narediš da na najljepši način izvršim svoju obavezu, a da njemu narediš da na lijep način traži svoje pravo. Idi Omere i daj mu njegovo pravo koje mu pripada i još na to dodaj dvadeset pregršti hurmi zbog toga što si ga prestrašio i prijetio mu.’

Omer je otišao sa mnom, te mi ispunio moja prava i još na to dodao dvadeset pregršti hurmi, a ja sam ga upitao: ‘Čemu ovaj višak?’ Omer mi odgovori: ‘Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, mi je naredio da ti dam ovaj višak zato što sam ti prijetio i prestrašio te.’ Rekao sam: ‘Znaš li ko sam ja?’ Odgovorio je: ‘Ne znam, ko si ti?’ Rekao sam: ‘Ja sam Zejd bin Sa’neh.’ Ponovo je upitao: ‘Rabin?’ Odgovorio sam: ‘Da, rabin.’

Omer me tada upita: ‘Šta te je navelo da kažeš Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ono što si kazao i da uradiš ono što si uradio?’ Odgovorio sam: ‘O Omere, u sve znakove poslanstva Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sam se uvjerio kada sam ga pogledao u lice, osim dva, a to su da njegova blagost pretiče njegovu srdžbu i da iskazana srdžba prema njemu povećava samo njegovu blagost. Sada sam se i u to uvjerio, pa svjedočim, o Omere, da sam ja zadovoljan Allahom kao Gospodarom, islamom kao vjerom i Muhammedom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao poslanikom.  Uzimam te za svjedoka da je pola moga imetka, a ja ga najviše imam, kao sadaka svim sljedbenicima Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem.’ Omer je tada kazao: ‘Nekim sljedbenicima, jer ti ih ne možeš obuhvatiti sve.’ Rekao sam: ‘Nekima od njih.’ Pa smo se Omer i ja vratili Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem.“ Nakon toga je Zejd kazao:

‘Svjedočim da nema drugog Boga Koji zaslužuje da se obožava s pravom osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik.’

Povjerovao sam u njega i učestvovao sa njim u mnogim bitkama.“ Poginuo je u bici na Tebuku, boreći se, ne bježeći.

---

Predaju je zabilježio Ibn Hibban, broj: 288

Izvor: Dr. Ahmed El-Mezjed, Muhammed-Allahov poslanik, str. 39